RECENZIJA KNJIGE DAVORA SCHOPFA I MLADNA MORDEJA VUČKOVIĆA

VESNA BUTORAC-BLAĆE…

HNK 2. LIPNJA 2005. U 12,00,SATI

dr.sc. Dalibor Paulik

Rijetke su u nas knjige o baletnoj umjetnosti koje na sustavan način nastoje obraditi povijesna razdoblja, teorijsko-metodološke postavke, pojedine značajne osobnosti ili problemske cjeline. U tom kontekstu, nakon monografije 125 godina profesionalnog baleta u Hrvatskoj, urednica Sonje Kastl i Jagode Martinčević, u izdanju Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika 2002. godine, pojavljuje se pred nama, monografija Vesna Butorac-Blaće … raskošna pjesma tijela … Davora Schopa i Mladena Mordeja Vučkovića u izdanju Edac-a, urednice Ane Gruden.

Da bismo o knjizi mogli utemeljeno progovoriti, prisjetimo se riječi Sonje Kastl, prve direktorice Baleta HNK-a, koreografkinje i koautorice citirane knjige o povijesti baleta: Za publiku fluidan, nedohvatljiv, začaran u svojoj čistoj ljepoti, za nas plesače težak i naporan, a ipak tako neodoljivo privlačan da sve teškoće koje nosi čini manjima zbog zadovoljstva postignutim. Sve je to balet, i mnogo više od toga, dio neobičnog, i prekrasnog kazališnog svijeta, ali i dio života onih koji su ga odabrali za svoj put. Posvetiti se baletu znači darovati sebe umjetnosti i onima koji tu umjetnost vole, znači žrtvu i odricanje, ali i neizmjernu sreću davanja.

A baš o tome i govori knjiga koju danas predstavljamo, pa stoga teatrološkim motrištem govorimo o primabalerini i baletnoj umjetnosti, kao dijelu sveukupne kazališne djelatnosti i njenog mjesta u našoj društvenoj stvarnosti.

No, prije svega za sveobuhvatno shvaćanje umjetničke karijere Vesne Butorac-Blaće, pomoći će nam i misli slavnog koreografa Fokina izrečene 1916. u članku Novi balet: …čitavo plesačevo tijelo treba ocrtavati karakter i osjećaje, inzistiranje na ljepoti i savršenstvu, ekspresivnosti tijela koji govori. Isto tako karizmatična Isadora Duncan, o tijelu plesačice kaže: Iz svih će dijelova njezina tijela zračiti blistav um, i prenositi svijetu poruku misli i htijenja tisuće žena. Ona će zaista plesati oslobođenje žene…

I doista, ne čudi nas onda naslov knjige Vesna Butorac-Blaće, raskošna pjesma tijela. Spomenimo, da je već 1988. godine u izdanju Baleta HNK-a i USIZ-a kulture grada Zagreba predstavljena  monografija posvećena Vesni Butorac-Blaće. Njen obim je bio 102 stranice, tekstualni dio na 18 stranica pisao je Pavao Cindrić, a korišteno je 113 fotografija iz kazališta i osobne arhive umjetnice.

Monografija Davora Schopfa i Mladena Mordeja Vučkovića, koju danas prestavljamo, sadrži 160 stranica, od čega je tekstualni dio 32 stranice, koristi se 188 fotografija i 2 na ovitku, a osim popisa uloga u kojima je primabalerina nastupala, repertoara po sezonama, popisa gostovanja u zemlji i inozemstvu, kao teatrografski dokument, u prilogu je i 6 programskih cedulja inozemnih baletnih predstava. Za grafičku obradu, koja je sukladno vremenu izdanja, osuvremenjena zaslužan je Art studio Azinović.

Ovi poredbeni, kvantitativni podaci naravno ne govore o kakvoći materijala pa treba naglasiti nekoliko bitnih činjenica. Studiozni autori prate postaje u životu i djelovanju umjetnice od početka, porodičnog okruženja, baletne škole, angažmana u HNK-u 1957. godine, jednogodišnjeg usavršavanju u Petrogradu, kontinuiranih nastupa u najznačajnijim ulogama klasičnog, ali istovremeno neoklasičnog i modernog baletnog repertoara do posljednjeg nastupa 1989., pa sve do gostovanja s trupom New London Balleta i Wiener Festival Balleta. Isto tako pomno se prati baletno formiranje umjetnice, u kojem su ključne osobnosti bili Pino Mlakar, Sonja Kastl i Waclaw Orikowsky. U tom kontekstu uvjerljivo zvuče riječi njenog prvog pedagoga Sonje Kastl, zapisane još 1988.godine: Vesna Butorac jedinstvena je baletna umjetnica i najveća primabalerina odnjegovana na našem podneblju. Raskošna pjesma njezina tijela neponovljiva je. Moram istaknuti još jednu Vesninu osobinu, svojstvenu samo najvećim umjetnicima – Vesna je svojim radom često nadahnjivala koreografe, i snagom svoje umjetničke individualnosti navodila ih na određena scenska rješenja. Pitam se samo: hoćemo li imati dovoljno svijesti i ne dopustiti da to bogatstvo Vesnine umjetnosti ugasne zajedno s njezinim odlaskom s pozornice, nego da postane svojinom budućih naraštaja.

A Vesna je još 1970. godine izjavila: Balet – to je ljubav, ljubav jača od svih napora, potvrđujući te riječi svojim cjelokupnim djelovanjem i stavom da je svaka nova uloga umjetnički izazov, a lik koji se tumači postaje dijelom ličnosti balerine. Još i danas stariji, a i moja generacija s ponosom i sjetom pamte primjerice nježnu i lirsku Odette te vulkanski i tehnički besprijekornu Odiliju u Labuđem jezeru, Vesnin osobeni skok – jete, na špicu. Upravo legendarno zvuči da je u Mainzu 1968. za vrijeme gostovanja Zagrebačkog baleta, nakon ovih uloga morala izaći pred zastor 42 puta. Suradnja i poznanstvo s velikanima svjetskih  pozornica poput Barišnjikova, Margot Fonteyn, Petera Malleka, Galine Samsove i Andre Prokowskog, ne govore samo o veličini Vesne, već potvrđuju ocjenu inozemne publike i kritike koja je 1971. za vrijeme turneje po Rusiji, naglašavala da je baletna umjetnost u nas, u velikom usponu. No, žalosno zvuči činjenica da i pored te kultne uloge, kiše pljeska, cvijeća, oduševljenja, epiteta kao što su Kraljica plesne scene (Jagoda Martinčević na proslovi 30. godišnjice 1980.) ili Kraljica plesnih bajki, godinama Balet HNK-a kojem je podarila cijeli radni vijek, nije koristio znanje, iskustvo umjetnice, a koristili su ga primjerice Kazalište Komedija i Ansambl apsolutnog pokreta.

I pored blistave karijere (dobila je sve vrhunske strukovne nagrade i priznanja), Vesna je bila posvećena svojoj obitelji. Uz supruga Branka i kćer Lanu ostala je uvijek jednostavna, prirodna, komunikativna, izravna, tvrdeći:

Karijera balerine zbog prirode posla prilično je kratka. Moj najveći cilj u životu je stvoriti obitelj, imati svoj dom, jer kad je čovjek zadovoljan, to se održava i na sceni. Svako razdoblje života ima neke svoje draži. Još više sam se kasnije okrenula obitelji koja mi je uvijek bila neizmjerno važna. Ostane li umjetnik sam, postaje tragična ličnost jer živi samo od svojih uspomena i aplauza.

Monografija Schopfa i Vučkovića izražava kompleksno motrište na umjetničko djelovanje i život Vesne Butorac-Blaće, stoga treba posebno pohvaliti veliki broj citata uglednih baletnih umjetnika o njoj, njenih stavova o baletu i umjetnosti uopće, ali i pozamašnu količinu fotografskog materijala, koji nam pomaže da uhvatimo trenutak eteričnosti kazališnih predstava, da zaustavimo protok vremena. Tu su naravno i citati iz osvrta kritike na pojedine baletne kreacije, koji potvrđuju koliku je pozornost Vesnino djelovanje imalo u našoj sredini.

Stoga, pohvalimo trud dvojce autora, da onima koji pamte Vesnu sa pozornice vrate magičnost baletne umjetnosti, ali i da onima koji će tek postati njeni ljubitelji, približe, ne samo veličinu naše primabalerine, već i značajno razdoblje u povijesti hrvatskog baleta.

Završimo današnje predstavljanje monografije, riječima same umjetnice: Uvijek su mi bile draže role u kojima sam se mogla izraziti kao osoba. Voljela sam pričati priču, a s pokretima je to najljepše i najteže. Tražila sam i pomno istraživala suptilan govor tijela.

Onima koji nažalost nisu u gledalištu svjedočili trenucima jedne baletne karijere, podarimo ovu knjigu, zahvaljujući autorima što su nam omogućili da bar uz riječ i fotografiju budemo uz čaroliju onoga što nam je Vesna nesebično davala sa pozornice. Poželimo sljedeća, slična izdanja o velikanima našeg glazbenog i plesnog kazališta jer nas ona osnažuju u vjeri da smo barem zahvaljujući umjetnosti, bili sastavni dijelom zapadnoeuropskog kulturnog kruga. Svjedočanstva su to u vrhunskim dosezima naših umjetnika i ansambala, kojima je monografija posvećena Vesni Butorac-Blaće, dragocjen prinos.

DAVOR SCHOPF – MLADEN MORDEJ VUČKOVIĆ

SONJA KASTL

PLESATI ZNAČI ŽIVJETI

(ZAPOSLENA, Zagreb, 2007, 183 str.)

Da prostor i okvir baletne svečanosti ne mora biti samo pozornica, svjedoči i ovaj skup u prepunom foyeru zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Sastali smo se kako bismo se još jednom prisjetili a i proslavili veličinu plesne umjetnosti, naše znameniti balerine, gospođe Sonje Kastl. Evocirat ćemo taj njezin nesvakidašnji, veliki i nezaobilazni opus uz obilatu pomoć monografije dvojce autora – Davora Schopfa i Mladena Mordeja Vučkovića. Riječ je o bogato ilustriranoj knjizi o životu i nadasve uspješnom umjetničkom radu naše umjetnice, koji se proteže u golemu luku od brojnih uloga, preko antologijskih koreografija do samozatajne pedagogije. Više od šezdeset godina poklanjala nam je Sonja Kastl  svoju umjetnost profinjenim gestama i ekspresivnim pokretima, da bi se njezin ples našao sada kristaliziran i ovjekovječen među koricama ove monografije, podsjećajući nas istodobno i na veliku dama hrvatske plesne umjetnosti i na velike dane hrvatskog baleta.

Ova svečana prigoda potiče na nekolika razmišljanja. Valja govoriti o najmanje dva važna povoda koja su nas ovdje okupila. O umjetnici Sonja Kastl i o djelu dvojce autora koji su njezinu plesnu i koreografsku umjetnost predstavili i kritički valorizirali, udahnuvši joj ovom monografijom eliksir trajne životnosti. Čitajući i gledajući ovu knjigu (jer ona se s napetošću i gleda!), možemo mirno i zadovoljno reći – Sonja Kastl pleše ponovo. Eterična Julija, ljupka Jela i nježna Pepeljuga opet su među nama, kao da godine nisu prošle, jer zastor se nad njezinom umjetnošću danas ponovo otvara i svakom znatiželjniku ostaje zauvijek podignutim. Zahvaljujući ovim stranicama, usudna prolaznost kazališne umjetnosti bit će na trenutak zaustavljena. Knjiga se pretvara u čvrstu branu toj fatalnoj tranzitornosti.

Govorit ću i o umjetnici i o knjizi, ali volio bih ovaj skup podsjetiti na činjenicu kako se, što se baletne umjetnosti i njezine stručne, teatrološke valorizacije tiče, nalazimo na putu koji se je, barem u ovoj sredini, ne tako davno činio uskim pa i zaraslim u trnje predrasuda. Danas predstavljamo knjigu o nekadašnjoj primabalerini i koreografkinji ovog kazališta, ne tako davno govorili smo ovdje o monografiji tiskanoj u prigodi 125. obljetnice baleta u Hrvatskoj, jedna od također velikih plesnih heroina ove pozornice, Vesna Butorac Blaće, posjeduje također stručno oblikovanu knjigu o svome umjetničkom putu, a to nisu jedini primjeri važnih studija i monografija o hrvatskoj umjetnosti, kao što ni gospoda Schopf i Mordej Vučković nisu jedini autori koji danas u nas stručno i meritorno valoriziraju našu baletnu povijest.

Nekada, međutim, nije bilo tako. Balet je bio na rubu svih razmišljanja o kazalištu, a prijetila mu je čak ne samo umjetnička, već i društvena diskvalifikacija. Pjesnik Ognjeslav Utješenović  Ostrožinski, autor prve hrvatske estetike tiskane 1845. u Beču pod naslovom Vila ostrožinska. Pjesmotvori i Uvod u krasoslovje gdje među scenskim žanrovima razlikuje teatralne igre, tanac i pantomimu, o plesnoj umjetnosti sudi ne samo strogo, već, blago rečeno, ograničeno-konzervativno. Piše tako taj naš teoretik i ovo: Ples ili tanac tek onda u red umietnosti postaviti se može, kad je u njemu išta značajnoga, kad gibanja plesajuće osobe nježnu nevinost, svesrdno čedno veselje izaziva. Kadikad se tiem načinom poput igrokaza ikakvo pripetjenje od umietničke važnosti sastavi i izvede, i ta verst kazališne igre se Ballet zove. Nije dakle ni to umietnost, kad se plesačice takove samo kao vreteno naokolo okreću, rek bi da su povertoglavile; il kad se na jednoj nozi stojeći, glavu i drugu nogu u horizontalnu liniju metnuti znadu.

Ne priznaje tako, štoviše osuđuje dvije efektne figure klasičnog baleta naš poeta doctus – a to su, prema ovom opisu – fouetté i arabesque, preporučujući na kraju naše narodno kolo, samo ne treba u njemu ni najmanjega pas français uvoditi, niti ga odviše zapletati.

Kadikada, dakle, ali ne i uvijek, balet, prema Ostrožinskom, može biti umjetnost, ali nikada onda kada se, kako kaže, plesačice kao vreteno, naokolo okreću. I što su, onda, obitelji naših građanskih djevojaka u 19. st. mogle pomisliti kada bi im neka kćerka najavila da će možda poći plesati u kazalištu. Između teatra i različitih Orfeuma, kako su se tada nazivali prema jednom peštanskom uzoru etablissementi s nešto slobodnijim plesnim programima, u svijesti mudrih tadanjih obiteljskih glava, mnogo razlike nije bilo. Otplesati, dakako amaterski, na pozornici kolo u Freudenreichovim Graničarima, možda koji salonski ples u opereti koja se javlja početkom šezdesetih također 19. stoljeća, još se moglo tolerirati. Ali u kazalištu nastupati profesionalno kao balerina, to je za naš Zagreb bilo nezamislivo. Imena naših prvih baletnih umjetnika, a sve su od reda stranci na proputovanju, a neki pak i u trajnijem angažmanu,  govore dovoljno. Pietro Coronelli, Irena Freisinger, Ema Grondona, bračni par Viscusi, sve do Margarete Froman na čelu brojnih Ruskinja i Rusa od početka 1920-tih, velike umjetnice koja je stvorila ovaj zagrebački balet i kod koje se naša današnja slavljenica tako uspješno školovala.

Predočimo si sada, dame i gospodo, ovo vremensko razdoblje. Od posvemašnjega nerazumijevanja i društvenoga odiuma do konačnog priznanja i teško stečene, ali zaslužene izjednačenosti po važnosti i po rangu s dramskom i opernom umjetnošću ne samo u estetičkim prosudbama, već i u statusnom aspektu baleta kao samostalne umjetničko-administrativne žanrovske jedinice unutar trodiobe vlasti i odgovornosti u najstarijoj našoj kazališnoj kući. Stoljeće i tridesetak godina trajala je ta borba za samopotvrdu ljudsku, etičku i umjetničku i kako vidimo, završila je uspješno.

Ne znam jesam li u pravu, ali današnja slavljenica prva je naša velika balerina Zagrepčanka rodom. Strane umjetnice sam usputno spomenuo, Mia Čorak je iz Broda, Ana Roje iz Splita, Nevenka Biđin je Osječanka. Ostale dame, koje su ih naslijedile su, neka mi spomenute oproste, mlađe. Trebalo je , dakle, imati hrabrosti poći iz okružja respektabilne građanske biografije, ugledne intelektualne sredine u kojoj je rasla gospođa Kastl, među glumce, pjevače i plesače. Taj prvi njezin plesni korak jamačno nikada neće zaboraviti, kao što se neće niti pokajati da ga je učinila.

A sada dolazimo do knjige koja bilježi sve njezine kasnije plesne i ostale kazališne korake. Napisana je ne samo s ljubavlju za baletnu umjetnost, već i uzornom teatrološkom metodologijom. Gospoda Schopf i Mordej Vučković sami su sebi već postavili neke standarde pa ih se ovdje nisu niti smjeli, a očito je kako ih se nisu niti htjeli odreći. Monografija o umjetničkom djelovanju gospođe Sonje Kastl sadrži, dakle, svu građu koju takva knjiga mora prezentirati ne samo svome čitatelju, već i povijesti hrvatskog glumišta u koju sada, s dokumentiranom verifikacijom bespogovorno i na velika vrata ulazi naša današnja slavljenica. Čitatelj će ovdje naći njezinu životnu i umjetničku biografiju, popise uloga, koreografija, nastupa u zemlji i inozemstvu, sve to potkrijepljeno nadnevcima i drugim pouzdanim podacima. Ovakva bi knjiga bila siromašna kada njezine stranice ne bi ispunjavale brojne ilustracije iz života i rada gospođe Kastl. Izbor likovnog materijala decentan je i nenametljiv. Pažljiva selekcija odabrala je prizore u kojima eksponira umjetnicu, ali tu su i fotografije njezinih partnera i partnerica bez kojih je ukupnost njezine fizionomije nezamisliva. Životni i umjetnički put gospođe Kastl slijedimo, dakle, ne samo kroz tekst, već i na temelju likovnoga materijala putem kojega, komplementarno, doznajemo o njoj sve što nas može zanimati i što njezinu ljudsku i umjetničku osobnost čini tako cjelovitom. Čestitke, dakle, obojici autora ove vrijedne knjige!

I neka mi, na kraju, ne zamjeri današnja slavljenica, a niti i dvojica uspješnih autora ove važne knjige. Završit ću s jednim drugim imenom i otkriti jedan detalj iz našeg razgovora u kavani hotela “Palace“, kada smo se jednog sunčanog jesenjeg dana dogovarali o prezentaciji njezine monografije. Na rastanku je gospođa Sonja Kastl rekla s ponešto sjete, ali odlučno: ne mislite li da bi u foyeru našeg teatra gdje će knjiga o mom životu i radu biti predstavljena, trebalo biti postavljeno poprsje Margarete Froman? I baletna je umjetnost zavrijedila svoje mjesto među velikanima našeg glumišta. Dame i gospodo, u trenucima današnjeg slavlja, nemojmo prečuti te plemenite i tako točno usmjerene riječi.

Nikola Batušić, HNK Zagreb, 30. listopada 2007.

DAVOR SCHOPF – MLADEN MORDEJ VUČKOVIĆ

ANA ROJE

Uz 100. obljetnicu rođenja

(Zaposlena, d.o.o., Zgreb, 2009, 235 str.)

Nakon monografija o dvjema velikim hrvatskim baletnim umjetnicama Vesni Butorac Blaće (2005.) i Sonji Kastl (2007.), priznati autorski dvojac – Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković stručnim perom i pronicavim analizama ispisuju i treći veliki umjetnički životopis na hrvatskome plesnom zemljovidu, i to onaj Ane Roje. Knjiga se pojavljuje o stotoj obljetnici njezina rođenja (Split, 1909. – Šibenik, 1991) i predstavlja čvrsto isklesani monument koji svjedoči o veličini, značenju i neizbrisivim tragovima koje je ta umjetnica pokreta ostavila ne samo u nacionalnim, već i svjetskim kazališnim te pedagoškim sredinama.

Prije analize ovoga djela, valja nešto reći i o metodologiji kojom je ono zasnovano, konstituirano i, konačno, realizirano. U teatrologiji je poznata činjenica kako je jedna od najvažnijih, ali i najtežih zadaća te znanstvene discipline – rekonstrukcija minuloga kazališnog čina. Autoru/autorima je, dakle, kušati uspostaviti nekadašnju scensku sliku umjetničkoga djela koje je nestalo u trenutku kada je, nakon predstave, zastor pušten, svjetla utrnuta a gledalište ostalo prazno.

Među trima osnovnim scenskim umjetnostima – dramskoj, opernoj i baletnoj, ova potonja stavlja pred teatrologe posebne zadaće. Glas operne zvijezde ili dramskoga prvaka već se odavna mogao bilježiti na neki od nosača zvuka, ali plesni se pokret ne može «zaustaviti» bez fotografije, video-vrpce ili filmskoga zapisa. A tih je «sredstava» teatrološke rekonstrukcije nekadašnje umjetnine bilo nekada razmjerno malo a tehnički učinkovitija novijega su ili najnovijega datuma. Danas se u kazalištima video-tehnikom snimaju ne samo predstave kao «gotovi proizvodi» već i pokusi, pa je suvremena teatrologija u velikoj prednosti pred nekadašnjim, početnim koracima svojih znanstvenih predaka. Riječju, kako teatrološki osmisliti, rekonstruirati i ponovno konstruirati jedan umjetnički lik i njegovo značenje u trajanju od nekoliko desetljeća, što u slučaju Ane Roje znači od 1926. do početka osamdesetih godina prošloga stoljeća.

Dvojica su autora za tu svoju namjeru koristili suvremenu i najsuvremeniju teatrološki metodologiju. U rekonstrukciji minuloga kazališnog čina – dakle predstave i onda ponovnoj uspostavi ljudskoga te kreativnoga lika umjetnice kao stožernoga mjesta u stvaranju umjetničkoga čina, posežu oni za posrednim i neposrednim teatrološkim vrelima. Dakle obilatim arhivskim materijalnom, kazališnim ceduljama, iznimno vrijednom, brojnom i znalački probranom raznovrsnom likovnom dokumentacijom (posebno podvlačim onu s Bermuda 1960. a kao vrhunac takvoga tipa dokumenta seriju u kojoj Ana Roje demonstrira elemente baletne tehnike u Legatovoj londonskoj školi sredinom tridesetih godina, str. 46 i 47 u ovoj knjizi). Značajni dijelovi rekonstrukcijskoga postupka toga velebnog mozaika koji se zove umjetnički lik Ane Roje brojni su intervjui, sjećanja i uspomene njezinih suvremenika, suradnika te prijatelja. Ta metodologija izravnoga, odnosno posrednoga intervjua često se u teatrološkim rekonstrukcijama zaobilazi jer poneki je autori smatraju nedovoljno autentičnom, stoga arbitrarnom i znanstveno neuporabivom. Naprotiv, selekcioniranjem takvoga materijala Schopf i Mordej Vučković dobili su više no solidne temelje na kojima su, potom, korištenjem  i ostalih izvora, izgraditi ovaj monografski portret. Jer njihovi sugovornici i autori sjećanja na Anu Roje  su velikani poput Partricie Deane-Gray, Milka Šparenbleka, Nenada Lhotke, Željka Jureše, Lidije Sotlar, Vesne Butrorac Blaće, Marije Barbieri i drugih.      A taj je portret građen jasnom i preglednom kronologijskom metodom koja prati život, pa i privatni život,  kazališne početke, pa zatim umjetničko sazrijevanje velike balerine, mjesta njezine domaće i međunarodne edukacije te, konačno, logičnu i očekivanu preobrazbu plesne umjetnice u plesnu pedagoginju svjetskoga imena i značenja.        Monografija o Ani Roje podijeljena je na brojna poglavlja koja kronologijski susljedno te metodološki precizno prate njezin razvojni umjetnički i pedagoški put. Bitni miljokazi na toj stazi su Split-Zagreb-Beograd (1909.-1933.), London-međunarodne turneje – Split (1933. -1941) te Zagreb (1941.-1953.). Taj središnji odjeljak knjige njezin je stožerni segment jer donosi analizu najvažnijih uloga Ane Roje kao što su Odetta, Biljana, Polovjecka djevojka, legendarna Julija, Šeherezada i druge. Impresivan je i njezin koreografski rad podijeljen na kraće koreografije i plesove (Gotovac, Čajkovski, Ravel), balete u operama i operetama (Verdi, Bizet, Gotovac, Smetana, Papandopulo), a što reći o začudnom broju velikoga svjetskoga i nacionalnoga koreografskoga repertoara, djelomice ostvarenoga i uz suradnju njezinoga dugogodišnjeg plesnoga i životnog partnera Oskara Harmoša. Ovdje se ističu Bolero,  Romeo i Julija, Đavo u selu, Noć na pustoj gori, Petruška, Slike s izložbe, Polovjecki plesovi i još brojna velika ostvarenja.

Pedagoško djelovanje Ane Roje također je precizno opisano i analizirano. A taj posao nije za autore bila nimalo laka zadaća. Rekao bih čak da je predstavljala najzahtjevnije poglavlje monografije. Kaštel Kambelovac, Split, Bermuda, Amerika, Boston pa iznova Primošten gdje poučava gotovo trideset godina uzastopce mlade umjetnike (1961.-1991.) to su prijelomna mjesta gdje se Ana Roje transformira od velike baletne plesačice u iznimnu pedagoginju svjetskoga glasa. Pridodani impresivni popis baletnih ansambala, domaćih i međunarodnih u kojima je djelovala (s naročitim naglaskom na Legatovu trupu), kao plesačica, pedagoginja, koreografkinja ili ravnateljica, nismo daleko od zaključka kako je riječ o svjetski poznatoj te isto tako svjetski iznimnoj umjetnici.

Knjiga koja je pred nama i koja je na čast i autorima i hrvatskoj plesnoj umjetnosti ne bi bila od tolikoga značenja i vrijednosti da je ne rese još neke vrline.

Prvo, ona je dvojezična, integralni je, naime, tekst tiskan na hrvatskom i engleskom jeziku, što ovoj ediciji omogućava, a rekao bih i jamči, plasman na svjetskoj sceni povijesti baletne umjetnosti. Ozbiljnost knjizi osigurava impresivna teatrografija, popis arhivskih vrela i korištene stručne literature, indeks imena obilat je i pouzdan, a navedeni su i autori brojnih fotografija. Bilješka o piscima zaključuje taj, samo naizgled, «tehnički», ali vrlo važan segment monografije koja bez toga dijela ne bi mogla ponijeti epitet ozbiljnoga i vrijednoga teatrološkoga ostvaraja u području baletne umjetnosti.

Do pojave ove knjige nisam znao (što je moja krivica) da je Ana Roje i pisala o baletu. Jedan od njezinih aforizama bjelodano potvrđuje vjeru u moć, snagu i dosege vlastite umjetnosti.

Zapisala je: plesač može ostarjeti, ali umjetnik nikada ne stari.

Ovom su knjigom njezini autori potvrdili ovu nepobitnu istinu.

NIKOLA BATUŠIĆ

https://baleti.hr/index.php?p=article&id=966