Koga vrijeđa Orašar?

1.

Na mrežnoj stranici Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH), 18. veljače 2022., objavljeno je Pismo reakcije portalu Plesna scena.hr, na članak Koga vrijeđa Orašar? autorice Ljiljane Gvozdenović, objavljen 7. prosinca 2021. Pismo rekacije potpisao je Upravni odbor UPUH-a u sastavu Sonja Pregrad, Antonia Dorbić, Lana Hosni, Mia Kevo, Marta Krešić, Melita Spahić Bezjak i Irma Unušić:

https://www.upuh.hr/objava/pismo-reakcije-portalu-plesnascena-hr

Budući da je to pismo rekacije objavljeno u formi otvorenog pisma javnosti, baletni publicisti Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković obratili su se, 28. veljače, UPUH-u sa zamolbom da objave sljedeće njihovo pismo:

2.

U svojemu članku Ljiljana Gvozdenović kritizira postupak Berlinskog državnog baleta koji je s repertoara prošloga prosinca povukao predstavu Orašara koreografa Vasilija Medvedjeva i Jurija Burlake zbog prigovora o rasnim i rasističkim konotacijama u predstavi, što se odnosi na karakterističnu koreografiju kineskog plesa, šminkanje umjetnika tamnim tenom kako bi dočarali egzotične likove s Dalekog Istoka i sl.

Pismo rekacije Upravnog odbora UPUH-a težište stavlja na temu rasne diskriminacije i osuđuje Ljiljanu Gvozdenović za diskirminatorne, rasističke i kolonijalne stavove te da nije svjesna rasne, spolne, nacionalne, i ekonomske diskriminacje u današnjem svijetu.

Svakako je zalaganje članova i Upravnog odbora UPUH-a za praćenjem suvremenog diskursa i javnim dijalogom o rasizmu i načinu na koji se govori o diskriminiranim skupinama u javnom prostoru hvalevrijedan. No u ovome slučaju, alat kojim su se poslužili i meta na koju su se okomili, a to je ne samo članak Ljiljane Gvozdenović, već i autorica ad hominem, potpuno je promašen i uvredljiv jer se autorici spočitava da je neuka.

Možemo se složiti da netko poput Upravnog odbora UPUH-a subjektivno doživi stavove Ljiljane Gvozdenović tako kao što ih je doživio, kao diskirminatorne, rasističke itd. i da to, po svojemu subjektivnom shvaćanju protumači kao njezinu neosviještenost u pogledu tih problema. No od neukosti do neosviještenosti dalek je put kojim Ljiljana Gvozdenović nije kročila.

Vjerujemo da su članovima i Upravnom odboru UPUH-a poznati karakteristična koreografija kineskog plesa u Orašaru, plesovi cvijeća i slatkiša, orijentalni, turski, ruski, ukrajinski, ciganski i ini plesovi u drugim baletima, plesovi indijskih plesačica u baletu Bajadera, plesovi malih crnčića i plesovi raznih robinja i robinjica u raznim operama, Shakespeareova drama Othello i Verdijeva opera Otello s crncem u naslovnoj ulozi, Puccinijeve opere Madame Butterfly i Turandot s Japankom i Kineskinjom u naslovnim ulogama, štoviše s cijelim ansamblom Japanaca i Kineza na sceni, gdje se Europljani moraju šminkati, maskirati i kostimirati na karakteristični način da bi dočarali ono što je skladatelj tj. autor umjetničkog djela zamislio. Vjerujemo da članovi i Upravni odbor UPUH-a znaju koliko je dugo Giacomo Puccini proučavao japansku i kinesku kulturu, glazbu i običaje da bi napisao baš te i takve opere koje dominiraju opernim repertoarom, kao i baleti Orašar, Bajadera i sl.

Danas se, u suvremenom kazalištu, sve manje ti – nazovimo ih karakteristični – likovi postavljaju tako tradicionalno, da na sceni doista izgledaju kao Kinezi ili Japanci, jer se u tim djelima pronalaze univerzalne vrijednosti. Zato Puccinijeva Cio-Cio-San sve rjeđe hoda po pozornici sitnim japanskim koračićima u kimonu. No kada se balet Orašar postavlja na temelju izvorne koreografske verzije Lava Ivanova iz 1892., onda su karakteristični detalji njegov neodvojivi dio. Što, usput rečeno, publika obožava jer svjedočimo nezapamćenoj orašaromaniji posljednjh godina uoči i oko Božića, i dovođenju djece i najmanjeg uzrasta u kazalište da ih očara čarolija baleta.

Dakako da se Upravnom odboru UPUH-a to ne mora sviđati. On ne mora to gledati, može osmisliti svog Orašara na neki drugi način i interpretirati ga kako želi. No zadiranje u umjetničko djelo, čemu su nažalost podlegli u berlinskom slučaju, na što je upozorila Ljiljana Gvozdenović, nedopustivo je. Sva je umjetnost, od srednjeg vijeka i renesanse do suvremene, nastala u određenom trenutku, kao izraz određenih ljudskih ideja, promišljanja i osjećaja. Ljudsko društvo uvijek je imalo mogućnost uzimanja i korištenja djela iz povijesne umjetničke baštine, sa specifičnostima njihova stila, za daljnji razvoj i napredak.

Tražiti da se promijeni karakteristična koreografija kineskog plesa u Orašaru, u Ivanovljevoj postavci, jednako je traženju da se promijene ili izbrišu neki Shakespeareovi stihovi ili da se prefarbaju neki detalji na platnima velikih majstora koji nekome nisu po volji. Ili da se spale neke knjige koje nekome nisu po volji. Zato čudi da su u Berlinu tako osjetljivi na kritike kineskih koračića, da ništa nisu naučili iz povijesti. Ionako smo na rubu trećega svjetskog rata.

Ljiljana Gvozdenović, kao balerina, stala je u obranu svoje struke. Navoditi njezine referencije kao baletne publicistkinje suvišno je. Upravni odbor UPUH-a nije, pišući pismo reakcije, promislio o široj plesnoj struci kojoj pripada. Štoviše, Upravni odbor UPUH-a potpuno je skrenuo s umjetničke strane inicijalnog problema na područje koje pripada političkom ili barem aktivističkom građanskom djelovanju. Borba protiv diskirminacije, rasizma i kolonijalizma vodi se na političkim govornicama a ne na web stranicama umjetničke strukovne udruge. Ispričavamo se što iznosimo mišljenje o udruzi koje nismo članovi, možda članovi UPUH-a misle drugačije.

Ukoliko Upravni odbor UPUH-a ne povede ozbiljnu akciju protiv diskirminacije, rasizma i kolonijalizma na širem društvenom planu, što ćemo zdušno podržati, njegovo pismo reakcije ostaje tek mali politikantski pokušaj privlačenja pozornosti bez pokrića.

I ostaje bez isprike za vrijeđanje autorice, suradnice društva Hilarion Ljiljane Gvozdenović.

3.

Upravni odbor UPUH-a odgovorio je 11. ožujka:

Naša namjera nije bila pismom ulaziti u odluku o otkazivanju berlinskih izvedbi niti zadirati u subjektivna shvaćanje onoga što umjetnost jest, naša namjera bila je jasno imenovati pojavu rasne diskriminacije u rječniku i slici unutar portala koji nosi ime “plesna scena”. Umjetnička djela niti kritika istih ne postoje odvojeno od zbivanja u društvu te smatramo da se borba protiv diskriminacije, rasizma i kolonijalizma vodi na svim mogućim razinama djelovanja, od kojih umjetničko djelovanje nije i ne bi trebalo biti isključeno.

Također, naša namjera nije bila pismom uvrijediti autoricu niti uredništvo portala, već pozvati na odgovornost koju nose objavljivanjem javnih recenzija vezanih za društveno osjetljive teme koje zahtijevaju iznimnu osviještenost i aktivnu komunikaciju s onima koji se upravo tim temama predano i kontinuirano bave. Kao jedan od primjera koje smo navele u pismu – autorica Ljiljana Gvozdenović u svojem osvrtu naziva plesače koji nisu bijele boje kože “obojenima”, što je već neko vrijeme prepoznato u hrvatskom jeziku kao uvredljiv izraz vezan za rasnu diskriminaciju. Pretpostaviti da se njime netko koristi iz neukosti/neinformiranosti je najblaža varijanta koju u ovom trenu možemo zamisliti.

Plesni kritičari svoje kritike objavljuju javno te računamo da javne kritike znaju i primiti.

Mi nismo dužni objaviti vaš odgovor na našim internetskim stranicama pošto iza njega autorski niti sadržajno ne stojimo, a naša stranica nije u ulozi javnog medija koji bi tu dužnost objavljivanja mogao imati.

Srdačno i u želji za stvaranjem društva ugodnog svima, Upravni odbor UPUH-a.

4.

Znajući kako mrežna stranica UPUH-a nije javni medij i ne podliježe zakonskim odredbama o informiranju niti je dužna objaviti bilo čiju reakciju, ali jest javni prostor koji je iskorišten za vrijeđanje, društvo Hilarion sada koristi Forum svoje mrežne stranice kao javni prostor da javnosti da na uvid sva mišljenja pa neka svatko donese vlastiti sud.

Ujedno se pridružujemo želji Upravnog odbora UPUH-a, u sastavu Sonja Pregrad, Antonia Dorbić, Lana Hosni, Mia Kevo, Marta Krešić, Melita Spahić Bezjak i Irma Unušić, za stvaranjem društva ugodnog svima! I donosimo članak Ljiljane Gvozdenović Koga vrijeđa “Orašar”?:

5.

Državni balet iz Berlina otkazao  je ovoga prosinca izvođenje popularnog baleta Orašar čiju koreografiju potpisuje poznati dvojac Vasilij Medvedjev i Jurij Burlaka. Po riječima Christiane Theobald (ime koje povezujemo sa baletom Sissi HNK-a u Zagrebu u kojemu je bila libretistica), koja u ovom momentu vrši dužnost direktorice berlinskog teatra, riječ je o rasnim povredama unutar divertismana drugog čina tog baleta. Predstava je rađena prema zapisima iz 1892. godine, kojih doduše ima jako malo, no znamo da se sve postojeće verzije klasičnih baleta oslanjaju na prethodne. Zamjerke koreografima idu u smjeru takozvanog crnog lica tj. djece koja su za potrebe predstave šminkana tamnim tenom te se gledatelji žale na takav čin i doživljavaju ga kao rasistički. Koreografi su pristali promijeniti te detalje, mada nevoljko, a za koreografiju kineskog plesa gledatelji također imaju primjedbe. Niz sitnih koračića upotrijebljenih u koreografiji smatraju uvredljivim u odnosu na položaj žene u Kini. Također smatraju neumjesnim pokazati istočni ples u kojemu su prikazane  djevojke iz harema uz jednog muškarca i solistica također šminkana tamnim tenom. Dok se to ne promjeni predstave se otkazuju i zamjenjuju drugim naslovima.

Godine 2019. Misty Copeland bila je prva Afro Amerikanka promovirana u vodeću solisticu u 75 godina dugom postojanju American Ballet Theatre. Prigovorila je šminkanju tamnim tenom nastupajućih u baletu Bajadera u Boljšoj teatru u Moskvi, smatrajući to uvredljivim. Direktor Boljšoja Vladimir Urin izjavio je da mu ne pada na pamet ulaziti u rasprave s balerinom o šminki u predstavi koja se stotinama puta izvodi u takvom originalnom izdanju koje nameće libreto. Kuda idu takvi potezi kada je riječ o baletima u kojima po libretu netko predstavlja čokoladne bombone, arapsku kavu, indijske plesačice ili kineski ples koji nudi karakteristično kretanje plesača uvjetovano obućom koju tradicionalno nose? Zar se tu zaista kriju mjesta rasne diskriminacije?

Razumijem da obojeni plesači imaju godinama određene probleme u dodjeljivanju  uloga, na primjer bijelog labuda, i to smatram nepravednim. Čarolija i snaga umjetnika je u plesačkoj interpretaciji kojom gledatelja može povesti u svijet mašte. Ili to mogu ili ne mogu, bez obzira na boju kože, ali da čokoladni bomboni moraju biti od bijele čokolade a ne od tamne to je malo previše! Rekla bih proizvod neznalačkog i bolesnog uma. Orašar je nastao 1892. godine s jasnim sadržajem. Pokloni ispod bora čarolijom oživljavaju te svaki od njih prezentira podneblje iz kojega stiže, kao turski med, arapska kava, švicarske praline itd. A sada najednom, slastice kao dječja radost Božića odjednom postaju političko pitanje.

Hoće li uskoro zaštitnici životinja zabraniti da miš u Orašaru bude negativan lik, da crni labud bude oličenje zla, a ljubitelji drveća protestirati protiv drvene lutke Copellie ili Pinokija? Dakako, malo sam pretjerala, i ne podcjenjujem problem rasne diskriminacije. Nemili događaji kojima svjedočimo i danas za svaku su osudu, no taj problem ne rješava se na predstavama baleta nastalih prije stotinu i više godina. Sigurna sam da Čajkovski i Petipa nisu imali u sebi ni trunku mržnje prema drugačijem i različitom. Čemu dakle služe ovakvi napadi na predstavu koja je simbol blagdana, obitelji, zajedništva među ljudima? Nečemu ili nekome vjerojatno je potrebna i takva vrsta opterećivanja javnosti koja se trenutno nosi s teškim problemom pandemije i kada je zaista egzistencija umjetnika ugrožena svime što pandemija nameće. Sigurna sam da nikome nije smetalo da Sumitomo Takuja uz ostale japanske plesače u HNK u Zagrebu  tumači ulogu Leonea Glembaya. Snaga umjetničke interpretacije nadmašuje boju kože. Na žalost ne može izbrisati grijehe kolonijalnih vremena ali može spriječiti nove pogrešne poteze. Odluka o otkazivanju naslova predstave koju svi željno očekuju iznenađuje i plaši.

Nadajmo se boljim i pametnijim rješenjima problema koje nameće prošlost, a umjetnost neka obavlja svoj plemeniti posao!

 

Slučaj Hrvatskoga glazbenog zavoda, ljeto-jesen 2018.

http://www.matica.hr/vijenac/635/spasimo-hrvatski-glazbeni-zavod-28074/

http://www.matica.hr/vijenac/646/sansa-za-uvoenje-reda-28501/