Monografije

Datum objave: 05. 2. 2019.

Davor Schopf i Mladen Mordej Vučković:

Yuresha, Visions and Dreams / Jureša, vizije i snovi

Monografija (2011.): format 21 x 30 cm, 328 str.,

293 fotografije,

19 kazališnih programa i 78 drugih likovnih priloga,

dvojezično izdanje: engleski i hrvatski.

Recenzija teatrologa Dalibora Paulika

RECENZIJA UZ PROMOCIJU KNJIGE “JUREŠA – VIZIJE I SNOVI”

DAVORA SCHOPFA I MLADENA MORDEJA VUČKOVIĆA

Pišući recenziju u povodu promocije knjige o velikoj hrvatskoj balerini Vesni Butorac Blaće 2005. godine, poželio sam autorima Davoru Schopfu i Mladenu Mordeju Vučkoviću niz uspješnih monografija koje će predstaviti korifeje naše baletne umjetnosti. Usljedile su potom knjige o Sonji Kastl i Ani Roje, istaknutim hrvatskim balerinama.

U izdavačkoj kući Hilarion, u uredništvu Schopfa i Mordeja Vučkovića, autori su se duboko i sadržajno poduhvatili uglednog međunarodnog baletnog umjetnika Željka Jureše i njegove muze i životne suputnice, baletne zvijezde Belinde Wright. Na naslovnici monografije koja sadrži 324 str. materijala (pisanog i fotografskog) u 12 poglavlja (niz potpoglavlja), kazalo osoba i bibliografiju Željka i Belinde uočava se i obiteljska fotografija Belinde Wright, Željka Jureše i njihove kćerke Annabel Lise. Ispred portreta kralja Georgea IV. Sir Thomasa Lawrencea u Londonu.

Zanimljivost i česti usud naših umjetnika je da su nepoznati u svojoj sredini, ali su istodobno priznati u međunarodnim umjetničkim krugovima, a tako je i sa Željkom, koji je nakon burne karijere, prenoseći sa suprugom slavu britanske baletne umjetnosti, provodio miran porodični život u gradiću u neposrednoj blizini Züricha. Naime, Jureša (u međunarodnim krugovima poznat kao Jelko Yuresha) naglašava da je svijet baleta, svijet vizija i snova jer plesač je princ samo na pozornici, a kada ples prestane, princ ostaje bez kraljevstva. Malo ljudi zna kako ostvariti svoje vizije i snove, a Jureša je to uspio.

Rođen je 9. svibnja 1937. u Zagrebu, trajna podrška bila mu je majka Slavica, baletno znanje je dobio od Mile Jovanovića, a poglavito Ane Roje, nesporne baletne umjetnice koja je objedinjavala ples, glumu, pokret sa osobenom interpretacijom. Učenica i sljedbenica Nikolaja Legata osnovala je 1953. međunarodnu baletnu školu Roje – Harmoš u kojoj su sudjelovali i naši baletani Željko Jureša i Beata Domić-Devčić, a iz koje je uz brojne međunarodne plesače iznjedrio ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu 1953. – 1958.g.

Željko Jureša zapravo je prvi put nastupao u Zagrebu 1943. u Umjetničkoj školi HNK u Zagrebu kao dječak u Carstvu patuljaka Mladena Širole prema glazbi Borisa Krnica i koreografiji Margarete Froman.

Snažan ansambl Roje – Harmoš u kojem je Jureša igrao Parisa u Romeu i Juliji, Mladoženju u Đavlu u selu, Wilfrieda u Giselle, obilježili su baletno djelovanje u Splitu i Jureša je nastupio u Zagrebu 1957. g. na gostovanju Splitskog baleta, s Giselle i Petom simfonijom. Gotovo nevjerojatno zvuči podatak da je to bio jedini Željkov nastup na pozornici kazališta njegova rodnoga grada.

Nakon Splita, Jureša djeluje u London Festival Balletu 1960. – 1961. (gdje postaje prvakom), Kraljevskom baletu u Covent Gardenu 1962. -1965., a partnerica mu je bila Belinda Wright. Plesni repertoar Belinde Wright bio je u Baletu Rambert, Pariškom baletu Rolanda Petita, Velikom baletu markiza de Cuevasa, London Festival Balletu, Kraljevskom baletu u Covent Gardenu. Svakako jedan od najvažnijih trenutaka je bila suradnja sa plesačem i koreografom Antonom Dolinom, velikim ruskim umjetnikom, suradnikom Sergeja Djagiljeva, kasnije Alicije Markove, koji je pisao panegirike o Belindi Wright kao njenoj nasljednici. Gledajući je kako pleše, volio bih da sam dvadeset godina mlađi i da mogu ponovo plesati s njom. No, nitko nije sretniji od mene kada znam da je u sigurnim, pouzdanim rukama Željka Jureše. Neka se ne propusti pokazati taj dragulj engleskog baleta u njegovoj punoći i savršenstvu.

To potvrđuju i ekskluzivna prava koja je Dolin dao Željku i Belindi za izvedbu koreografije baleta Giselle.

Željko i Belinda kao usklađeni tim, fizički i po temperamentu, ljupkosti, gipkosti, neposrednosti, posebno dolaze do izražaja u London Festival Balletu. Vjenčali su se 1961.godine, dobili kćer Annabel Lisu, praizveli Snjegoručku u koreografiji Vladimira Burmeistera (Željko mu bio asistent), a u Covent Gardenu praizveli balet Marguerite i Armand, Frederica Ashtona s Margot Fonteyn i Rudolfom Nurejevim.

Bili su svojevrsni veleposlanici britanskog baleta od Grčke, Izraela, Malte, Turske, Indije, Cejlona, Singapura, Novog Zelanda, Kolumbije, Kube, Jamajke… Zapažena je bila Uspavana ljepotica u koreografiji velikog Mariusa Petipaa, a bili su posebno zapaženi s pas de deuxima, formama i i stilovima plesnih dueta klasičnog repertoara (Labuđe jezero, Orašar, Trnoružica, Don Qujote) te plesnoj drami za dvoje Romeo i Julija, na glazbu P. I. Čajkovskog u koreografiji Olega Brijanskog. Strastvenu ljubavnu sudbinu dvoje zaljubljenih mladih ljudi snažno su osjećali i sugestivno prenosili publici.

Monografija navodi baletne ansamble i partnere, koreografe i pedagoge s kojima su surađivali, ali i Jurešine članke o Vaclavu Nijinskyom, Nadine Nikolajevoj- Legatovoj i Rudolfu Nurejevu te njegova razmišljanja o baletnoj umjetnosti.

Te, 2011. g. zapisao je: Danas više ne vjerujemo u postojanje duše! Znanstvenici su nas uvjerili u to jednostavnim, logičnim činjenicama, to je nepobitno. Sve govori protiv toga. Stoga sve znamo, koliko je star svemir i tako dalje, osim što ostaje misterij tko je stvorio te fantastične svijetove i beskonačno ili konačno stanje? Znamo kamo idemo i znamo da će se s vremenom sve uništiti, ali nam nitko ne govori odakle smo došli i koji je mehanizam stvorio taj neobjašnjivi paradoks. Nakon razmišljanja, u zaključku, kroz godine svojeg života vidim kako se vrijeme znatno promijenilo i kako je tehnologija ušla u svaki umjetnički smjer. Sada uništava jednostavnu, časnu plemenitost čiste umjetnosti. Mi smo na raskrižjima revolucije kao što je bila industrijska, ali u ovom slučaju to je elektronička u kojoj se umjetnost može manifestirati u nekoliko sekundi, a dug put tradicije i učenje vlastitog zanata je ubrzano i prijeti mu opasnost nestanka. Nisam protiv moderne tehnologije i divim se spektaklima kakve može stvoriti, ali mora biti u dosluhu s korijenima ljudskog potencijala koji je razvijen dobro utabanim putovima najvećih stvaratelja i njihova nasljeđa.

Nisu li životni put, vizije i snovi Zagrepčanina Željka Jureše najbolji primjer stvaralačkog traganja, zajedno sa brojnim, velikim baletnim umjetnicima, ponajprije sa njegovom muzom i baletnom partnericom Belindom Wright? Nisu li koreografije, Željkove skice scenografija, pedagoški rad, umjetnička vodstva ansambala, ples na pozornicama, oblik sveobuhvatnog pristupa baletnoj umjetnosti? O svemu tome u monografiji svjedoči velik broj vrhunskih umjetničkih fotografija koje baletnu umjetnost čine izvorom života i neprijeporne ljudske energije.

doc. dr. sc. Dalibor Paulik, teatrolog

https://baleti.hr/index.php?p=article&id=1393

Davor Schopf:

Primadona Blaženka Cigić Milić, život kao bajka

Monografija (2013., urednik Mladen Mordej Vučković):

format 24 x 31 cm, 208 str., 226 fotografija,

57 kazališnih i koncertnih programa te

25 drugih drugih likovnih priloga.

Mladen Mordej Vučković:

Giselle u Zagrebu

Monografija (2014., urednik Davor Schopf):

format 21 x 30 cm, 224 str., 161 fotografija,

10 kazališnih programa i 11 drugih likovnih priloga.

Davor Schopf:

Ruža Cvjetičanin i zagrebačka opereta

uz 100. obljetnicu rođenja

Monografija (2015., urednik Mladen Mordej Vučković):

format 21 x 30 cm, 160 str., 162 fotografije,

46 kazališnih programa i 17 drugih likovnih priloga.

Riječ teatrologa Darka Gašparovića i Branka Hećimovića

Iz govora dr. sc. Darka Gašparovića na promociji monografije u HNK-u, 5. veljače 2016., na stotu obljetnicu rođenja Ruže Cvjetičanin (transkript video zapisa):

Ova monografija svjedoči o tome da je Ruža Cvjetičanin i dalje živa.

(…)

Bila je svestrana umjetnica i kritika je to prepoznala. (…) osim, naravno, predivnog glasa, osim prekrasnoga izgleda i toga nezaboravnog smiješka koji možemo kroz ovu monografiju, kroz te izvanredno poredane fotografije, vidjeti. I to nije smiješak, koji je uvijek jedan jedini, namješten, to je smiješak, osmijeh koji vidimo u različitim gamama, to je cijela paleta izražajnosti…

(…)

Dvije, tri riječi o izdavaču, Hilarionu: društvo je osnovano 2011. i u nepunih pet godina djelovanja poduzelo je niz vrlo korisnih i plodotvornih inicijativa na planu promoviranja, kao što u samom nazivu kaže, glazbe, plesa i glazbeno-scenske umjetnosti. U okviru toga su i monografije, (…) do danas se niže njih sedam. (…) Sve monografije nastaju u kreativnoj suradnji Davora Schopfa i Mladena Mordeja Vučkovića. Ili je jedan urednik, a drugi je autor ili je, kao u slučaju monografije Giselle u Zagrebu autor Mladen Mordej Vučković, a Davor Schopf je urednik. Dakle, možemo smatrati kako je to fantastična kreativna suradnja dvojice zaljubljenika u, rekao bih, prije svega baletno kazalište. Jer kad gledamo profil tih monografija, vidimo da su one pretežito posvećene baletu… iako ih ima posvećenih i opernim pjevačicama, (…) impozantno djelo koje su ostvarili i koje će sigurno u budućnosti donijeti još bogatih plodova.

Struktura monografije ide od toga da se daje pregled zagrebačke operete i pregled – vrlo sažet ali vrlo pregledan i vrlo precizan – operete kao žanra… (…) Potom je pregled operetnih uloga u HNK-u. Rekao bih kako je to jedan novum u metodologiji koji Schopf vrlo dobro radi… On … odmah stavlja popis, ne na kraju, nego logično ondje gdje i spada. (…) Sretno pronađena je sintagma u sljedećem poglavlju Ikona popularne kulture što je zaista Ruža Cvjetičanin bila kroz cijelo vrijeme svog djelovanja.

(…)

U jednoj riječi rekao bih da smo dobili jednu stvarno vrlo vrijednu monografiju. A ovaj odaziv, svi vi ovdje koji ste došli svjedočite nešto što ću sada pokušati izreći jednom metaforom… da zaokružim sve što sam govorio. Ruža Cvjetičanin, i ovo svjedočenje danas, dokaz je da su i umjetničke zvijezde, zvijezde na umjetničkom nebu – pa nećemo reći jednako trajne – ali približavaju se onoj trajnosti koju imaju vječne zvijezde na nebu. Među tim zvijezdama dakako sjaji i zvijezda naše Ruže Cvjetičanin.

Iz čestitke dr. sc. Branka Hećimovića autoru:

Iskreno Vam čestitam na Vašoj monografiji Ruža Cvjetičanin i zagrebačka opereta. Pozorno sam je proučio. Posebno me impresionira njezin ustroj i primjereno korištenje i navođenje znanstvene aparature.

https://opera.hr/index.php?p=article&id=2299